2.4.2009 13:23:26

Djetinjstvo

Ivica Račan rođen je 24. veljače 1944. godine u mjestu Ebersbach u Njemačkoj, u radnom logoru gdje su se zatekli njegovi roditelji. Otac Ivan rođen je je nedaleko od Osijeka 1893. god. Budući da je Račanov otac bio poliglot, zadužili su ga da bude logorski tumač, što mu je omogućilo slobodno kretanje. U logoru je upoznao rođaka Willyja Brandta te se počeo dopisivati s Brandtom. Kad je otkrivena ćelija otpora, upravitelji logora brutalno su likvidirali svoje Nijemce logoraše, a sve koji su s njima bili povezani, među kojima je bio i Račanov otac, otjerali su iz radnog u koncentracijski logor. Iz konc-logora oslobađaju ga Amerikanci na kraju II svjetskog rata.

Očeva povezanost s pokretom otpora mogla se negativno odraziti na Račana i njegovu majku, katolkinju Mariju rođ. Draženović iz Like. Račanovu majku u poodmakloj trudnoći spašava jedna Njemica koja ju je poslala kod svoje sestre u Dresden gdje je pomagala u kućanskim i poljoprivrednim poslovima. Ivica je rođen u Ebersbachu i navodno tu kršten. Vrlo je vjerojatno da je Marija Draženović kao ratna zarobljenica radila u obitelji Schaefer (Alfred Georg i Marie Schaefer) koji su imali imanje u Ebersbachu. Kao godina rođenja Ivice Račana spominje se i 1943. ali je ispravna 1944. god. U matičnom uredu gradića Ebersbach, udaljenog 50 km od Dresdena, smještenog u istočnoj njemačkoj pokrajini Saskoj, regiji Oberlausitz, postoji rodni list Ivice Račana.

Poznato je da su u Drugom svjetskom ratu Račanovu majku Mariju u njezinu rodnom Križpolju u Lici uhitili njemački vojnici i odveli u zarobljenički radni logor u Njemačkoj. U logoru je upoznala i svog budućeg muža Ivana Račana te s njim zanijela. Nakon završetka rata zahvaljujući američkom Crvenom križu, susrela se s ocem svoga sina te su se zajedno, nakon nekoliko mjeseci života u Bratislavi, vratili u Hrvatsku.

1945. god. preživljavaju, majka i tada jednogodišnji Ivica stravično bombardiranje Dresdena, a nalaze ih četiri dana poslije u podrumu.

O ocu Ivica kaže: "Nismo, nažalost stigli mnogo razgovarati. Ipak, neke sam stvari o njemu doznao prije smrti jer sam pronašao dokumentaciju koju je on krio u jednom koferu. Usudio bih se reći da je u očevu životu sublimirano cijelo 20. stoljeće. Svašta je radio, prošao svijeta, imao je više brakova, bio je u zatvoru u Lepoglavi, u Oktobarskoj revoluciji – u internacionalnim brigadama. Nije bio boljševik, nije bio komunist, bio je više anarhist. On svakako zaslužuje barem jednu knjigu. Oca su tjerali u Partiju, ali nije nikada ušao. Nije ušao čak ni onda kad su mu rekli da je to uvjet da bude upravitelj škole. Ali kad sam ja ušao u Partiju, rekao mi je: 'Sinko, čestitam, to je tvoj, a ne moj život.".

Nakon rata obitelj se seli u Jugoslaviju, gdje neprestano mijenjaju mjesto boravka, od Božjakovine kraj Zagreba, preko Kutine da bi se na kraju skrasili u Slavonskom Brodu 1955. god. gdje Ivica provodi djetinjstvo i mladost. U Slavonskom Brodu su živjeli u starom kvartu Vijuš na kojem je kasnije otvorena deponija smeća.

Pošto su se Račanovi roditelji sa sinom i kćeri 1946. vratili u Jugoslaviju, njegov je otac, kao agronom, stručnjak za peradarstvo, po nalogu vlasti radio na osnivanju peradarskih farmi. Tako je obitelj neko vrijeme živjela i u Glini, gdje se 1953. rodila Račanova mlađa sestra Ivanka, koja živi u Slavonskom Brodu.

Tijekom 60-ih godina živi standardan život jednog rokerskog-buntovnika-člana-Saveza-komunista. U školi je bio osrednji učenik i prezirao je štrebere. Školske je programe smatrao zastarjelima i skučenima, a on i njegovo društvo u to su vrijeme čitali Faulknera i Joycea. Pritom su vodili žestoke rasprave o marksizmu i filozofiji. U Savez komunista učlanio se 1961. godine na prijedlog prijatelja Nikole, jer se tada, kako je rekao, počinju javljati liberalniji vjetrovi. Nedugo prije toga bio je predmet oštre rasprave u omladinskoj organizaciji, i to zbog nemorala. Optužnica je glasila: flert s djevojkom iz susjednog razreda. Bio je jedan od prvih mladića u Slavonskom Brodu koji je nosio traperice. Prema vlastitim riječima bio je frajer, dosta je pio, čitao američku literaturu i slušao ploče Fats Domina i Elvisa Presleya.

Odlazak u Zagreb

Ivica Račan dolazi u Zagreb na studij prava. Pokušao se upisati na Akademiju dramskih umjetnosti u Zagrebu, ali nije prošao prijemni ispit. Račan je 1970. god. diplomirao pravo u roku. Za vrijeme studija puno putuje po Jugoslaviji i inozemstvu.

Radni vijek 1968-1990. god.

Godine 1968. zapošljava se u Institutu za društveno upravljanje u Zagrebu kao znanstveni suradnik gdje radi do 1972. god. Sa 28 god. starosti, 1972. god. ušao je u Centralni komitet Saveza komunista Hrvatske (CKSKH). Račan je prema vlastitom svjedočenju ušao na prijedlog Vladimira Bakarića i Milke Planinc. Tvrdilo se da je slijedio Bakarićevu liniju, da ga je podržavao Josip Vrhovac, a bio je odgovoran za ideologiju i kulturu.

Od godine 1972. do 1978. obnaša dužnost člana Izvršnog komiteta CK SKH (Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske). Bio je zadužen za sektor ideologije, kuluture i informiranja. Za člana Centralnog komiteta SKJ izbaran je na 12. kongresu komunističke stranke, 1982, god. Račan nema ni minute radnog staža u nekoj nepolitičkoj tvrtki ili ustanovi. Zato je izučio politički zanat, znatno bolje od svih drugih.

U događajima 1971. god. poznatim kao Hrvatsko proljeće nije učestvovao, ali je osjećao nelagodu zbog brutalnog obračuna sa Maspokom u Hrvatskoj i liberalnim snagama u Srbiji. Besmisleno je Račana optuživati za represiju poslije pada Hrvatskog proljeća. Sami protagonisti Hrvatskog proljeća vrlo dobro znaju da Račan nije sudjelovao ni u jednom obliku represije, za razliku od nekih drugih uglednika suvremenog hrvatskog političkog i javnog života.

Iz politike je htio izaći početkom osamdesetih, kada je »na rubu disidentstva«, a s televizije je čuo da su ga postavili za direktora partijske škole u Kumrovcu. Prema riječima Račanova suparnika Stipe Šuvara, slijedeći »instinkt održanja u svakom trenutku«, izabrao je ostanak. Od 1982. do 1986. radi kao direktor Političke škole 'J. B. Tito' u Kumrovcu i urednik časopisa za društveno-politička istraživanja Kumrovečki zapisi.

Član CK SKJ u Beogradu je od 1986. Nikad se nije ulovio u mrežu frakcijskih borbi pristaša Stipe Šuvara i Mike Špiljka. Neki novinari koje je Zdenko Duka intervjuirao tvrde da je Račan bio bypass između konzervativnih i liberalnih u rukovodstvu.

Ivica Raćan je 13. prosinca 1989. izabran za predsjednika Saveza komunista Hrvatske i »prekinuo muk« hrvatskih komunista, rekao je Milan Kučan, kasniji slovenski predsjednik. Milošević ga je zvao Padre, Račan mu je uzvratio s Padre Padrone i pokazao da ne može računati na raskole u hrvatskom izaslanstvu na Četrnaestom kongresu, koji je označio kraj SKJ i početak konačnog kraja Jugoslavije.

Život općenito

Za vrijeme studija u Parizu Račan otkriva svoj slikarski talent. Prvu će sliku naslikati 1978., nakon teške prometne nesreće, nakon koje se morao oporavljati godinu dana, ponovno učiti hodati i govoriti. Slikarstvom će se hobistički baviti cijelog života, i to će mu služiti kao ispušni ventil za političke napore. Slike nije izlagao u javnosti.

Račan je oduvijek volio rock glazbu. 1977. podigla se prašina oko uloge rocka u tadašnjem društvu, a rock grupa Buldožer je imala problema oko izdavača za svoj debi album. Nakon odbijenica u Zagrebu i Beogradu, njihov prvi album "Zabranjeno plakatiranje" izdao je ljubljanski diskograf, a Račan je izjavio da "rock ne kvari djecu" te se tako stavio na stranu rokera. Volio je slušati irski U2.

Na otoku Braču u Pučišćima Račan je imao vikendicu u kojoj je godinama ljetovao.

Nedaleko od sela Kamanju na Kupi imao je drvenu vikendicu koju je obožavao kao i druženje s mještanima Kamanja. Nakon povlačenja iz javnog života, namjeravo je ovdje živjeti, pisati memoare i slikati.

Obitelj

Otac Ivan preminuo je od srčanog udara 1966. Majka Marija, koja se 1970. preselila u stan u Slavonskom Brodu, iznenada je umrla potkraj 1999., tri mjeseca prije nego što je njezin sin 3. siječnja 2000. pobijedivši na parlamentarnim izborima, postao hrvatski premijer. Godinu dana nakon Ivice Račana 1945. u Bratislavi se rodila njegova sestra Zdenka. Život je provela u Slavonskom Brodu, gdje je umrla 2004. god. od karcinoma želuca. Sestra Ivanka rođena je u Glini 1953. god. i živi u Slavonskom Brodu.

Ženio se tri puta, prvi put s Agatom Račan, sada sutkinjom Ustavnog suda, s kojom ima dva sina, Ivana i Zorana. Drugi puta s Jelenom Nenadić.

Račan se na Staru 1993. godinu ženi treći puta. Izabranica njegovog srca ovoga je puta sveučilišna profesorica politologije Dijana Pleština. Volim žene. Osobito žene iz kojih izbija nešto zapreteno, skriveno. Ne volim ljepotice i lijepe lutke. Takve ne možeš ni naslikati., rekao je u jednom intervjuu 1993. godine. Godine 2001. Dijana Pleština ostavlja posao šefa Katedre za komparativnu politologiju na sveučilištu Wooster u Ohiju, prodaje kuću koju je ondje imala i seli se u Zagreb k suprugu Ivici Račanu. Kao i Račan, i Pleština je pokazivala da joj je stalo do principa. Premijer i supruga živjeli su u neveliku stanu na Trešnjevci u kojem praktički nisu mogli ni primati goste jer nisu imali primjerenu sobu. Prodali su stari i kupili novi stan u centru Zagreba tek kad Račan više nije bio premijer. Posljednjih godina Ivica i Dijana posebno su uživali u svojoj vikendici na Kupi u Kamanju.

Za vrijeme bolesti, 09.02.2007. god. Ivica Račan dobio je prvog unuka. Iako teško bolestan, unuku je nazdravio pivom. Račanov sin, Zoran Račan i Martina Knežević dobili su sina.

Automobiliska nesreća 1978. god.

Sredinom 1978. god. preživio je nesreću na autocesti Zagreb – Beograd, u kojoj je poginulo više od desetoro ljudi. U vozilu s Račanom su bila još dvojica poznatih političara. Oni sudar nisu preživjeli, a vozač je ostao invalid. Račan je spasilo život što se uoči nesreće sagnuo jer je radio bio na podu. Od nesreće se oporavljao skoro godinu dana, izgubio je pamćenje, nije znao ni tko je. Najprije je učio govoriti, pa hodati. Prema sudu suvremenika, jedan je život Ivica Račan vodio do prometne nesreće 1978. godine. Nakon amnezije i dugog oporavka, počeo je slikati i oduševljavati se impresionistima. Postao je mekši, srdačniji. Nije više »maltretirao govorima« u kojima je žonglirao frazama.

Suprostavljanje Miloševiću na 14. kongresu SKJ-a

Nakon velike smjene generacija krajem osamdesetih njegova uloga dolazi do većeg izražaja. Tada Slobodan Milošević započinje sa svojom “antibirokratskom revolucijom”, u Sloveniji jačaju tendencije osamostaljenja. Hrvatska je u nekom zrakopraznom prostoru. Na djelu je hrvatska šutnja. Račan tada, pomalo neočekivano, kao član CK SKH, izbija u prvi plan, pa čak predvodi i prodemokratsku struju u SKH, nasuprot neopravdano okaljanom i oklevetanom Ivi Družiću. Na prvim partijskim izborima s više kandidata Račan premoćno pobjeđuje Družića. No i tada je Račan bio tek jedan od ravnopravnih, a nikako predvodnik. Zapravo su predvodnici novog vala unutar SKH bili Drago Dimitrović, Boris Malada te Celestin Sardelić. Oni su progurali Račana kao najpoželjniju i najstaloženiju figuru, a on nije smetao njihovim reformama. Kasnije nakon pobjede HDZ-a, Račan će ih se odreći, a oni će praktički nestati s političke scene.

23. siječnja 1990. Račan predvodi hrvatsko izaslanstvo Saveza komunista na 14. kongresu SKJ u Beogradu, gdje se otvoreno sukobljava s Miloševićem, njegovim ultranacionlistima i dogmatskom većinom. S hrvatskim izaslanstvom odlazi s Kongresa te zajedno sa slovenskim kolegama napušta Beograd. Time je označen početak kraja Saveza komunista i socijalističke Jugoslavije. Bez Slovenije bi se i moglo nekako nastaviti, ali bez Hrvatske to nije više Jugoslavija. Admiral Petar Šimić, Hrvat iz Bosne, poručio mu je nakon izlaska s 14. kongresa SKJ da je zaigrao opasnu igru i da se taj dan uobičajenim putem ne vraća u Zagreb.

Raspisivanje prvih višestranačkih izbora u Hrvatskoj

Kada je 13. prosinca 1989. izabran za predsjednika Saveza komunista Hrvatske objavljuje da će za četiri mjeseca biti održani prvi demokratski, višestranački izbori u Hrvatskoj. U osvit demokratskih promjena, 1990., Savez komunista Hrvatske, pod ravnanjem Ivice Račana, stvarno donosi odluku o raspisivanju prvih višestranačkih izbora u Hrvatskoj na kojemu njegov SKH dobija oko 35% glasova i 72 zastupnička mjesta. Izbori su održani na svim nivoima u travnju i svibnju 1990. god.

Tijekom predizborne kampanje u Hrvatskoj 1990. Račan je razgovarao s izaslanstvom Generalštaba JNA. Generali su ga nagovarali da odustane od izbora, prijetili intervencijom, ali su to hrvatski komunisti odbili.

Iz toga vremena mnogi Račanu zamjeraju što je HDZ okarakterizirao kao "stranku opasnih namjera". Treba znati da je to rekao nakon HDZ-ovog koketiranja s ustaštvom i NDH.

Iz toga perioda također jedna od primjedbi koja se može čuti i pročitati na Račanov račun, posve je bespredmetna. Primjerice, Račana se optužuje da je 1990. godine prepustio Jugoslavenskoj narodnoj armiji oružje hrvatske Teritorijalne obrane. Ta je optužnica potpuna besmislica jer Hrvatska nikako nije mogla spriječiti jugoslavensku vojsku u izvlačenju tog oružja.

Nakon pobjede HDZ-a na prvim demokratskim, višestranačkim izborima 1990. godine, Ivica Račan je postigao sporazum s Franjom Tuđmanom o mirnom prijenosu vlasti, za što je od HDZ-a dobio garanciju da će Savez komunista Hrvatske moći zadržati svoju imovinu. To je jedan od velikih, i također nedovoljno priznatih i valoriziranih, Račanovih poteza.

1990. god. godine Račan je postao zastupnik u Hrvatskom saboru. Svoju stranku Savez komunista Hrvatske reformirao je i preimenovao krajem 1990. god. u SKH-Stranku demokratskih promjena. Ključna politička reforma Ivice Račana je kada je potpuno redefinirao karakter svoje stranke, SKH. Račan je tu uspio naizgled nemoguće: od starinske komunističke stvorio je gotovo modernu socijaldemokratsku stranku. Iz stranke je izbacio sve zagovornike jugoslavenstva i gotovo sve radikalne ljevičare (preostali su otiši sami od sebe). Od SDP-a je učinio masovnu prihvatljivu, jasno državotvornu, a ipak snažnu oporbenu stranku. Zahvaljujući Ivici Račanu, hrvatska je ljevica postala jednako autentično nacionalna kao i bilo koja središnja ili desna stranka.

Parlamentarni izbori 1992. god.

Na parlamentarnim izborima 1992. godine doživljava debakl: osvaja tek nešto preko 5% glasova i jedva ulazi u Sabor. Račan je tada razmišljao o povlačenju iz politike, no ipak se predomislio. Tako je SDP izgubio status najjače opozicijske stranke zato što dobar dio njegovih stranačkih kolega prelazi u HDZ.

"To je bilo u vrijeme kad je u SDP-u bilo samo nekoliko tisuća bivših komunista, a već tada, u jesen 1990, 70.000 bivših partijaca bilo je u HDZ-u", rekao je Račan.

SDP tada se čini kao otpisana stranka, koja se na neku stvarnu političku pozornicu više neće popeti. 1993. godine SKH-stranka demokratskih promjena dobiva novo ime, Socijaldemokratska partija Hrvatske - SDPH.

1994. godine su ljevičari okupljeni oko Mika Tripala pokrenuli inicijativu o ujedinjenju svih lijevih stranaka u Hrvata. Račan je to odlučio spriječiti i u tome uspio.

Parlamentarni izbori 1995. god.

SDP na izborima osvaja 8,9% glasova, i postaje ipak bitniji politički čimbenik. Račan je ponovo izabran u Sabor a SDP postaje druga politička snaga u Hrvatskoj. Od tada SDP se s HDZ-om natječe za prvenstvo na hrvatskoj političkoj pozornici. Sve druge stranke imaju samo status više ili manje poželjnih koalicijskih partnera.

Chat

1999. godine sudjeluje na prvom chatu u Hrvatskoj, koji je organizirao portal Index.hr, te priznaje da je kao mladić zapalio joint 1968. god. u Amsterdamu. Drago Krpina, tada zastupnik HDZ-a u Saboru, izlazi s informacijom da je Račan jedan od najvećih dilera droge u Hrvatskoj. Račan, pak, otkriva šokantnu informaciju - da je Krpina budala.

Pobjeda na izborima 2000. god.

U kolovozu 1998. potpisuje sporazum s Draženom Budišom, predsjednikom Hrvatske socijalno-liberalne stranke o zajedničkom nastupu na izborima 2000. godine. Doprinosi okupljanju i suradnji šest glavnih oporbenih stranaka s ciljem jačanja njihova položaja i razvoja demokracije u Hrvatskoj.

Na parlamentarnim izborima 3. siječnja 2000. koalicija SDP-a i HSLS-a osvaja većinu zastupničkih mjesta u Zastupničkom domu Hrvatskog državnog sabora (38,7% glasova) i 27. siječnja Ivica Račan imenovan je predsjednikom Vlade Republike Hrvatske, prvi nehadezeovski predsjednik Vlade, ukupno sedmi po redu. Formirana je koalicijska vlast SDP-HSLS-HSS-LS-HNS-IDS. Široku koaliciju stranaka pratili su brojni potresi i međusobni nesporazumi. Naročito s HSLS-om, koji je na koncu pretrpio unutarnji raskol i izišao iz koalicije.

Ivica Račan - premijer

U vrijeme nedugo nakon smrti Franje Tuđmana, u kom je Hrvatska praktički izopćena iz međunarodne zajednice, a HDZ ju je doveo na rub propasti, ljudi izlaze na izbore i povjerenje daju koaliciji HSLS-SDP i s još 4 stranke. Račan se muči zadržati konce nad tim, kako su neki rekli, političkim Frankensteinom. Sve u svemu, izgleda da je Račanova sporost pri donošenju odluka bila i najbolja stvar za tu vladu, koja je imala ogroman broj problema. Simpatična fraza koja opisuje stav te vlade je onaj besmrtni "Odlučno možda", kojim se rugalo Račanu. S jedne strane, HDZ dobro igra svoju ulogu agresivne oporbe, a s druge strane Dražen Budiša, koji je izgubio predsjedničke izbore 2000. godine od Stipe Mesića, koaliciji zabija nož u leđa. Da je Budiša uspio poraziti Stjepana Mesića na predsjedničkim izborima 2000., kaže Račan, »možda bi bilo bolje za tu koaliciju... ali je pitanje bi li to bilo bolje i za Hrvatsku«. S obzirom na sve »frustracije«, kaže bivši premijer, koje je bivši šef HSLS-a pokazivao, odgovor je jasan.

Kao premijer Račan je vodio prvu hrvatsku prozapadnu vladu nakon autoritativnog i nacionalističkog vođenja pokojnog predsjednika Franje Tuđmana. Postao je simbol svoje stranke i niti jedan drugi član nije dostigao njegovu popularnost. Bila je to Vlada koja je snažno proširila prostor ljudskih i građanskih prava i demokratskih sloboda.

Račanov savez s Draženom Budišom prestao je nakon podizanja optužnice protiv generala Ante Gotovine te je Račan dao ostavku, raspuštena je Vlada te je novu Vladu bez Budiše ponovo sastavio Račan.

Mnogi mu zamjeraju sporazum s Drnovšekom koji nije potvrđen u Hrvatskom saboru jer je procijenjeno da bi za našu zemlju bio štetan. Sporazumom se htjelo riješiti odjednom sve sporove s Slovenijom. Prije Račana, isto je pokušao napraviti i Tuđman.

U prve dvije godine svog mandata premijer Račan pretvorio je antipatičnu, međunarodnu izoliranu, nedemokratsku i duboku korumpiranu Hrvatsku u razmjerno normalnu zemlju, koja je stekla snažan međunarodni legitimitet (koji se sada potvrđuje kroz najavljeni ulazak u NATO i EU), koja se približila standardima liberalne demokracije i u kojoj se korupcija bar počela progoniti (2007. god.). Račanov doprinos transformiranju Hrvatske u “normalnu” zemlju jednako je važan kao i njegov otpor Slobodanu Miloševiću 1990. godine.

Račanovoj Vladi mnogo muke je zadavao HDZ, jer je bio veoma destruktivna oporba, što je posebno dolazilo do izražaja kad su posrijedi bila haška pitanja. Primjerice, na desničarskom skupu u Splitu 'Svi smo mi Mirko Norac', premijer nakon Račana, Ivo Sanader je pred desničarskim mnoštvom na splitskoj Rivi zazvao rušenje 'marionetske hrvatske vlasti'.

Sagradio je cestu koju je želio podijeliti s generacijama koje su je sanjale, a za one koji tek dolaze. Na toj se cesti više nećemo sresti, ali ćemo ga po njoj pamtiti - izjavila je zamjenica predsjednika SDP-a Željka Antunović povodom smrti Ivice Račana.

Koalicijska ili Račanova vlada kako su je neku zvali, nije u Haag izručila ni jednog hrvatskog generala, sve ih je izručio HDZ, Tuđman i Sanader.

Račan je fenomen ne samo hrvatske nego i svjetske politike. Jedan je od rijetkih koji se nakon poraza vratio na politički vrh.

Ostat će upamćen i kao jedan od rijetkih političara koji je neukaljan privatizacijom, te kao političar koji je katkad svojim “nedjelovanjem” učinio više negoli aktivnošću - odlučno možda ostat će politički kredo.

Na Osmoj konvenciji SDP-a 2. prosinca 2000. Račan je ponovno izabran za predsjednika.

Gubitak vlasti 2003. god.

Slijede izbori krajem 2003., u kojima HDZ odrađuje dobro, a SDP gubi vlast. Bilo je mnogo špekulacija oko razloga tako loše SDP-ove kampanje. Neki su tvrdili da je SDP bio umoran od raznih sukoba, pa se nije dobro pripremio. No, isto tako ne treba zaboraviti nerazumne apetite koalicijskih stranaka. Račan mirno predaje vlast HDZ-u. Koalicijska vlada i Račan ostavili su puno gospodarski snažniju i demokratskiju Hrvatskoj od one Tuđmanove iz 1999. god. Račan nastavlja političko djelovanje kao lider opozicije, sve do pojave bolesti početkom 2007. godine. 2005. god. Račan prihvaća dužnost predsjednika Nacionalnog odbora za praćenje pregovora o pristupanju Republike Hrvatske Europskoj Uniji. Ponovo izabran u Sabor.

Na 9. konvenciji SDP-a u svibnju 2004. godine ponovno je biran za predsjednika SDP-a. Račanu i SDP-u je od članstva zamjereno da su za vrijeme obnašanja vlasti zanemarili samu stranku.

Priprema za izbore 2007. god.

Račan je u drugoj polovini 2006. god. počeo pripreme za parlamentarne izbore krajem 2007. god. i uobličio izbornu strategiju. Pravu kampanju krajem 2007. god. Račan nije dočekao ali se uveliko vodila prema njegovim zamislima. U 2006. godini kampanja između SDP-a i HDZ-a postala je najprljavija dotad. Sukobi, afere i međusobne žestoke kritike postale su hrvatska politička svakodnevica.

Bolest

Suočen s teškom bolešću, 31. siječnja 2007. objavljuje da se privremeno povlači iz političkog života, a 11. travnja daje ostavku na mjesto predsjednika SDP-a. Karcinom bubrega utvrđen mu je 22. veljače 2007. god. u gradskoj klinici u Munchenu, gdje su mu uklonjeni lijevi bubreg, ureter i limfni čvorovi. Za tumor u ramenu utvrđeno je da su metastaze. Hospitaliziran je u Zagrebu 24. ožujka 2007. god. nakon što mu se stanje pogoršalo jer je tumor metastazirao na mozak.

Time zapravo ulazimo u zadnju fazu SDP-ove djelatnosti, u kojima ta stranka, s Račanom na čelu, igra ulogu lidera opozicije. Slijedi razdoblje u kojem se SDP konsolidira kao stranka koja uspijeva odraditi posao i bez samog Račana. U srijedu 11. travnja 2007. Ivica Račan je zbog bolesti podnio ostavku na mjesto predsjednika SDP-a u kojoj je poručio: "Kolegice i kolege, prijatelji, drugarice i drugovi! Suočen s teškom bolešću nastavljam svoju borbu za život, ali je vrijeme da vam zahvalim na zajedničkom radu i podršci u mom političkom djelovanju. Zajedno smo gradili stranku i ponosan sam na Socijaldemokratsku partiju koju smo stvorili. Ponosan sam na vrijednosti - moral, rad, poštenje i toleranciju koje smo neizbrisivo ugradili u politički život Lijepe naše. Učinio sam koliko sam znao i mogao. Ovime podnosim ostavku na mjesto predsjednika Stranke i morat će te nastaviti bez mene. Novu snagu pronađite na izbornoj konvenciji, a ja sam siguran da ona u SDP-u postoji."

Račan je preminuo od vrlo agresivnog oblika raka koji se brzo proširio kroz njegovo tijelo i koji je uništio njegov imunološki sustav. Sve što su liječnici mogli učiniti jest ublažiti bol.

Za vrijeme liječenja u Munchenu, htio ga je posjetiti Ivo Sanader, s čim se Račan nije složio.

Račan je od samog osnivanja stranke njen alfa i omega, i teško da se može zamisliti SDP bez njega. Na svim parlamentarnim izborima Ivica Račan biran je za zastupnika u Hrvatski sabor. Kao predsjednik Socijaldemokratske partije Hrvatske od njezinoga osnutka, Račan je najzaslužniji za stvaranje i stalno jačanje moderne socijaldemokratske misli u Hrvatskoj. Istinski privržen demokratskim vrijednostima, Ivica je svojom tolerancijom, svojim uvažavanjem drugoga, bio nedostižan uzor svakome od nas.

Ponekad omiljen, ponekad omražen, čovjek kojemu se spočitava puno toga što jest i nije napravio, Ivica Račan nezaobilazan je dio hrvatske politike i jedini vođa stranke koji je to mjesto imao još početkom 90-ih. On je istinski otac demokracije u Hrvatskoj a na nama je da ju sačuvamo i unapredimo.

SDP je postupio po Račanovoj želji iz ostavke od 11.04.2007. god. te je na Izvanrednoj izbornoj konvenciji za novog predsjednika SDP-a, nasljednika Ivice Račana izabran Zoran Milanović.